Želim da ovim tekstom skrenem pažnju građanima Srbije koji
podržavaju ''narod Turske u borbi protiv diktatora Erdogana'', da budu
oprezniji u davanju podrške nasilnim demonstracijama koje za cilj imaju
destabilizaciju Turske. Dve stvari se moraju posmatrati paralelno i nikako se
ne smeju mešati. Prvo, za svaku osudu je brutalna reakcija policije protiv
demostranata koji su se okupili kako bi sprečili uništavanje parka i zbog toga
bi neko morao da odgovara. Potpuno je druga stvar što su razne ekstremističke grupe,
poput Komunističke partije Turske ( Türkiye Komünist Partisi,
TKP) iskoristile ovaj građanski bunt naroda da promovišu sebe i svoje
metode borbe. Lomljenje izloga i pljačka, vađenje kaldrme i gađanje policije,
paljenje automobila i bacanje molotovljevih koktela su metodi ekstremista.
Takav način borbe bi bio legitiman samo u slučaju terora vlasti, kada ne
postoji drugi način da se totalitarizam razbije i da se diktator sruši sa
vlasti. Ipak, ja ću vam ponuditi par argumenata koji govore u prilog tome da
ovi nasilni protesti nikako nisu legitimni, kao i da Turska nije diktatorska
država.
Brojne komunističke zastave na protestima u Turskoj
Brojne komunističke zastave na protestima u Turskoj
Prvo, Freedom House, poznata svetska organizacija koja se bavi
ljudskim pravima i demokratizacijom u
svetu, izdaje godišnje izveštaje o stanju demokratije u svim državama sveta. U
generalnom izveštaju za 2013. godinu, Freedom House definiše Tursku kao
‘’delimično slobodnu državu’’ (podela je izvršena na slobodne, delimično
slobodne i neslobodne), isto kao i Makedoniju, BIH, Albaniju, Kosovo, Gruziju,
Ukrajinu, Meksiko, i mnoge druge. U posebnom izveštaju o slobodi medija iz
2013. godine, Freedom House medije u Turskoj vidi opet kao ‘’delimično
slobodne’’, što ih svrstava u red država poput Italije, Mađarske, Srbije, Crne
Gore, Izraela, Bugarske, Hrvatske, Rumunije, i mnogih drugih država Evrope.
Čuveni Democracy Index, koji izlazi svake godine i beleži stepen
demokratičnosti svih država u svetu, je Tursku 2012. godine definisao kao
‘’hibridni režim’’ (podela je na potpune demokratije, nepotpune demokratije,
hibridne režime i autoritarne režime) i svrstao je na 88. mesto, od 167 mesta
po demokratičnosti. Kao hibridni režimi su definisani i BIH, Albanija, Gruzija,
Ukrajina, itd., dok su npr. Rusija i Kina svrstane u ‘’ autoritarne režime’’.
Izuzetno je važno uporediti vrednosti iz tog indeksa demokratičnosti za oblast
‘’izborni proces i pluralizam’’. Turska je za izborni proces i pluralizam
dobila ocenu 7,92/10, što znači da ima višu ocenu od npr. Makedonije 7,75,
Albanije 7, BIH 6, 92, dok istu ocenu ima sa, npr. Crnom Gorom 7,92. Za
‘’funkcionalnost vlade’’, Turska je dobila ocenu 6,79, što je više od Srbije,
Crne Gore, Bosne, Makedonije, BIH, Hrvatske, Mađarske, Poljske, Grčke, Italije,
Kipra, Litvanije, Portugala, itd.
Zašto pominjem sve ove podatke? Pominjem zato što građani Turkse
imaju šansu da na demokratskim izborima menjaju svoju vlast. Na opštim izborima
u Turskoj, Erdoganova Partija pravde i razvoja je osvojila blizu 22 miliona
glasova (49,8%) čime je osvojila 327 od 550 poslaničkih mandata. Druga stranka
po snazi je Republikanska narodna partija koja je osvojila 11 miliona glasova
(25,9%), što im je donelo 135 poslaničkih mandata. Dakle, Turci su na slobodnim
izborima ubedljivo izabrali Erdoganovu partiju koja ima apsolutnu većinu u
parlamentu. Zašto je to tako ako je Erdogan diktator?
Prvi razlog leži u činjenici da je Turska ekonomija jedna od
najpoletnijih u svetu, jer posle Kine ima najveći ekonomski rast u svetu, koji
iznosi 7%. Nezaposlenost je u Turskoj 8,9%, što je niže nego u većini zemalja
Evropske Unije. Standard građana konstantno raste, i sve to za vreme ekonomske
krize koja je bacila na kolena mnoge svetske ekonomije. Turska je ove godine i
zvanično isplatila poslednji cent svog duga MMF-u, koji je 50 godina
isplaćivala, i već od 2014. će sada ona kreditirati MMF, jer će mu uplatiti 5
milijardi dolara, kako bi pomogla njegov rad.
Drugo, Turska je država u kojoj je društvo konzervativno. Ne smemo
zaboraviti da je to država u kojoj su ‘’do juče’’ vladali Sultan i Veliki vezir,
u kojoj je islam bio državna religija. Danas je Turska sekularna država, ali
konzervativizam iz turskog društva nije izčezao. Baš zbog toga je Erdoganova
partija naišla na široku podršku Turaka, zato što je ponudila jedan
konzervativni politički program, ali što je važno, ne radikalno konzervativan. Erdogan
u Turkoj ima kritičare sa ekstremne desnice, jer ga kritikuju da je njegov
program suviše sekularan. Tu pre svega mislim na Partiju Velike unije i na
Partiju nacionalnog pokreta. Konzervativizam Turaka je izraženiji u
unutrašnjosti Turske, ali on nije ništa manji ni u evropskom delu, posebno u
Istanbulu, gde partija Erdogana ima većinu.
Treće, nekoliko desetina hiljada ljudi na protestima je potpuno
irelevantna brojka za državu koja ima 75 miliona stanovnika, i za grad poput
Istanbula koji ima 13 miliona. Posebno padaju u oči komunističke i anarhističke
zastave među demonstrantima, koji nisu ništa drugo do klasični ekstremisti koji
koriste svaki građanski bunt kako bi promovisali sebe i svoje ideje.
Erdoganovoj vladi bi se mogle mnoge stvari zameriti, poput
brutalnosti policije, hapšenja novinara, preteranog promovisanja islama, raznih
zabrana koje se nikako ne mogu nazvati demokratskim. Tu mislim npr. na zabranu
prodaje i reklamiranja alkohola, pod direktnim uticajem islamskog lobija. Ipak,
to su razlozi za kritiku, za negodovanje, i ukoliko građani Turkse zaista žele
da skinu Erdogana, imaju mogućnost da to urade na narednim izborima. Međutim,
ovakvi pokušaji destabilizacije Turske, a posebno Istanbula, su po mom
mišljenju jako opasni i ničemu dobrom ne vode. Razmislite pre nego što dajete
bilo kakvu blanko podršku protestima širom sveta. Realnost nekada nije ista sa
izveštajima svetskih medija (mada mnogi svetski mediji upravo potvrđuju moje
stavove). Svoje stavove sam bazirao na činjenicama i podacima, zdravom razumu, kao
i na boravku u Istanbulu u januaru mesecu ove godine, gde sam razgovarao sa
lokalnim stanovništvom.
Kolja brate, vise gluposti nisi mogao da izlupas u jednom tekstu... Prvo, pocetak protesta je nastao zbog izgradnje Shopping centra u parku, na sta su gradjani, demokratski i legitimno, organizovali proteste, na sta su napadnuti vodenim topovima, suzavcima i sl. Drugo, u istom tom trenutku je Erdogan zabranio medijima da izvestavaju o tome, i da nije bilo tweetera, ne bi se o tome ni saznalo... Trece, brutalnost policije koja je prikazana ne mozes ni da zamislis, zatvaranje ljudi na stadion, gazenje ljudi kolima, ubacivanje suzavaca u kola i zgrade kako se ostali ne bi pridruzili protestu... Nijedan vodja drzave posle ovakvih zbivanja ne bi smeo da ostane na celu drzave, ukoliko nije s namerom odgovoran za sve to, i ukoliko se ne ponasa diktatorski.
ОдговориИзбришиDa bih ti objasnio snagu mojih argumenata, reci cu ti da sam ja o ovome saznao od Turaka, kojima su prijatelji bili zatvoreni i napadani, i da nije bilo live feeda s necijeg telefona na tweeteru, ni ja ne bih verovao u sve sto se desava... Ali video sam, a pritom, u medijima nicega... Ukoliko predsednik drzave zabrani medijima izvestavanje, sta je to nego diktatura, totalitarizam, ili kako god zelis da ga nazoves? Nemoj da pricas o ovako ozbiljnim stvarima sa neproverenim cinjenicama, pogotovu ako ne sagledas SVE uglove...
Nemoj mišljenje da baziraš samo na Tviteru i tome šta ti prijatelji pričaju, već pročešljaj malo izveštaje relevantnih svetskih organizacija koje se bave demokratijom i ljudskim pravima, pa ćeš videti da li Turska ima ''totalitarnu'' vlast, kako kažeš.
ИзбришиU Turskoj postoje i privatni mediji koji su itekako izveštavali još prilikom nereda za prvi maj, pa u vezi protesta oko zabrane prodaje i reklamiranja alkohola, i na kraju oko protesta oko parka. Uz to postoje i svetski mediji koji pišu o tome. Internet u Turskoj nije cenzurisan, tako da, ne vidim na osnovu čega baziraš taj stav o totalitarnosti. Da si rekao da je turski režim autoritaran, pa bih se možda i složio.
Kolja, kardeşim, Erdogan je smenio ceo vojni vrh i postavio svoje ljude. U Turskoj je (do sada) vojska bila garancija da se neće ponoviti situacija uoči državnog udara 1980. Uoči tog udara nisi mogao da kupiš sijalicu u Istanbulu. Da je vojni vrh ostao isti, Erdogan bi popio memorandum od vojske i, eventualno, državni udar. Sada je to nemoguće. Imaš i vrlo sporne promene ustava, protiv kojih se izjasnilo preko 40% izašlih na referendumu.
ОдговориИзбришиDrugo, u Turskoj ne postoji zabrana prodaje alkohola, postoji zabrana javne prodaje od 10 uveče do ujutro. To je slično onome što je Đilas hteo da napravi u Beogradu, pa ga niko nije napao da je konzervativan, već da nam ne da da se napijamo.
Treće, kada su se protesti raširili, demonstranti su počeli sve otvorenije da govore o islamizaciji (za njih je islamizacija nešto sasvim drugo u odnosu na Evropu). Činjenica da im to smeta i sami protesti govore da Turci nisu konzervativni, baš naprotiv. Uostalom, konzervativizam u Turskoj i konzerativizam u, recimo, Nemačkoj, Francuskoj ili Srbiji nisu iste stvari, zato što svaka od zemalja koje sam nabrojao ima svoje vrednosti koje su za njih konzervativne.
Četvrto, to što si napisao o islamu kao državnoj religiji i vezirima i sultanima ne pije vodu. Sve to je nestalo sa Ataturkovim dolaskom na vlast i formiranjem republike. Tekovine Ataturkovih reformi društva možeš videti danas na ulicama širom Turske.
Aman zaman, što me nisi zvao da popričamo o ovome pre nego što si napisao blog, imaš moj broj.
Pozdrav sa turkologije!
Pričaćemo o tome svakako, ali stvarno ne mogu da složim sa većinom tvojih ocena.
ИзбришиŠto se tiče prodaje alkohola, nije kao u Beogradu, jer se ovde ne radi samo o prodaji posle 22h, već je zabranjena prodaja i u blizini džamija, zabranjeno je reklamiranje, itd.
Potpuno se slažem u vezi promena ustava, u vezi premlaćivanja demonostranata, i ostalo, ali mi je neozbiljno da neko zbog toga državu i vlast nazove totalitarnim. Sticajem okolnosti sa pre par dana čitao Džona Ekspozita, poznatog ''islamologa'', i upravo on iznosi tezu da je tursko društvo (ne računajući evropski deo i primorske delove) duboko konzervativno i da će uporedo sa razvojem Turske ići i trend sve više islamizacije. Ne znam da li se sa tim slažem, ali to sad nije ni tema. Pričaćemo uživo svakako.